Život je često pun nepravdi, a jedna od najčešćih situacija koje mnogi doživljavaju jest ona kada pomažemo nekome da se izvuče iz teških situacija, da progleda, da napokon shvati stvari koje su mu bile nejasne, a nakon toga ta osoba zaboravi na nas. Ova bolna istina može ostaviti dubok trag na naše srce, jer nema ništa gore nego ulagati vrijeme, energiju i ljubav u nekoga, a na kraju biti zaboravljen ili, još gore, ignoriran.
Pomoći nekome – Plemenit čin s gorčinom na kraju
Pomoći nekome, posebno kada je ta osoba u lošoj situaciji ili ne može sama shvatiti određene stvari, jedan je od najplemenitijih čina koje možemo učiniti. Kada nekoga vodimo kroz teške trenutke, kada mu pomažemo da vidi svijet iz drugačije perspektive, radimo nešto što je istinski humano. No, nažalost, u trenutku kada osoba napokon progleda i shvati stvari, često se dogodi da zaboravi tko joj je bio oslonac u tim trenucima tame.
Ovo iskustvo može biti izuzetno frustrirajuće i bolno. Ulažemo toliko sebe u nekoga, pomažemo mu da stane na noge, da progleda, a onda kada napokon vidi, izgubi interes za nas. Više nas ne primjećuje, kao da smo postali nevidljivi. Mnogima je ovo iskustvo poznato, a osjećaj izdaje i nezahvalnosti teško se zaboravlja.
Zašto se to događa?
Jedan od razloga zašto se ovo događa je taj što ljudi često ne cijene ono što imaju dok to ne izgube. Kada su u problemu, obraćaju se za pomoć, ali kada napokon izađu iz tog problema, zaboravljaju tko im je pomogao. U trenutku kada progledaju, fokusiraju se na sve druge stvari osim na one koji su im pomogli da dođu do te točke.
Neki ljudi jednostavno nisu sposobni za zahvalnost. Ne shvaćaju vrijednost pomoći koju su dobili i nakon što dobiju ono što su htjeli, okrenu se novim interesima, novim ljudima, i zaboravljaju one koji su ih podigli kad su bili na dnu. To je nažalost tužna istina koju mnogi moraju naučiti na teži način.
Kako se nositi s tim?
Kada se suočimo s ovakvom situacijom, bitno je da ne gubimo vjeru u sebe i svoje vrijednosti. Pomoć koju smo pružili je izraz naše plemenitosti, a ne zbog priznanja ili zahvalnosti. Iako je prirodno osjećati se povrijeđeno, ne smijemo dozvoliti da nas to promijeni. Ne trebamo dopustiti da nas tuđa nezahvalnost spriječi da i dalje pomažemo onima koji su u potrebi.
Na kraju, najvažnije je da shvatimo da je naša vrijednost neprocjenjiva, bez obzira na to što drugi misle ili rade. Pomaganje drugima je odraz naše dobrote i snage, a ne njihovog priznanja. Oni koji ne cijene našu pomoć možda će jednog dana shvatiti što su izgubili, ali do tada, mi ćemo i dalje biti ti koji pomažu, jer to je ono što nas čini ljudima.
Pomoći nekome da progleda i kasnije biti zaboravljen može biti izuzetno bolno iskustvo, ali to ne znači da trebamo prestati pomagati drugima. Naša snaga leži u našoj sposobnosti da budemo tu za druge, bez obzira na to kako nas oni kasnije tretiraju. Nevidljivost koju osjećamo nakon što smo nekome pomogli nije odraz naše vrijednosti, već njihovog neznanja. Nastavimo biti svjetlo u tuđem mraku, jer ono što činimo iz srca, uvijek se vraća na neki način, čak i ako to ne vidimo odmah.